Želim se do kraja sezone ustaliti na dva metra

Želim se do kraja sezone ustaliti na dva metra

Blanka Vlašić uspješno se vratila na skakališta nakon devetomjesečne pauze. Drugo mjesto i 197 cm preskočenih u prvom pokušaju na mitingu Dijamantne lige u Rimu vratili su dvostruku svjetsku prvakinju na svjetsku atletsku pozornicu i na vrh atletskih ljestvica.

Jesi li, možda, nakon odličnog nastupa u Rimu razmišljala i o odlasku u Birmingham?

– Nisam o tome uopće razmišljala jer je u ovom dijelu sezone pregust raspored mitinga i ne bi bilo dovoljno vremena za oporavak. U ovom bi mi trenutku to bilo prenaporno. Ne želim, naime, „ući u crveno“, odnosno dovesti se u situaciju sličnu lanjskoj kad sam morala otkazati nastup na Europskom prvenstvu u Zürichu. Ove godine je Svjetsko prvenstvo u Pekingu glavni cilj i sve je podređeno tome. Imam puno praznina u treningu, moram odraditi sve ono što zbog ozljeda nisam stigla i graditi formu za Peking.

Slijedi miting u New Yorku 13. lipnja. Što je u rasporedu nakon toga?

– Bilo bi lijepo odraditi sve mitinge Dijamantne lige do kraja sezone, to je plan. Poslije New Yorka bit će tri tjedna vremena za opuštanje i trening, pa onda odlazak u Lausanneu, opet iz punog treninga. Pravu formu, tako, očekujem kasnije na ljeto. Idemo iz natjecanja u natjecanje, pa ćemo vidjeti dokle ću doći. Drago mi je što će, prema prognozama, u New Yorku napokon biti toplo vrijeme, jer zadnja dva puta nije bilo tako. Inače je New York lijepo i ugodno mjesto za skakanje i jako se veselim tom natjecanju.

Vratimo se još malo Rimu. S čime si se sve, osim sa suparnicama, borila na tom natjecanju?

– Nisam znala kako će tijelo reagirati na natjecateljske napore i stres. Recimo da na treningu mogu podići razinu stresa na 5, a u Rimu je to bilo – 10. I to u situaciji kad nisam odradila sve treninge koje sam trebala. Vukla sam dugo onu ozljedu koljena od lani, no to je sad dobro. Bila sam kod doktora Müllera u Münchenu, radila s fizioterapeutom Nenadom Bakulom, Zoranom Tociljem iz sportske poliklinike ‘Diomed Larem’ i kinezioterapeutom Mariom Perkovićem. Naravno, uz stalnu skrb endokrinologa dr. Ante Punde iz KBC-a Firule i moje nutricionistice Dragane Sekulić. Zahvaljujući svima njima dobro se oporavljam. Ono što nam je, međutim, najviše pomrsilo račune i vratilo nas malo unazad na treningu je iritacija desne Ahilove tetive…

… pri čemu, da pojasnimo, tu nije riječ o onoj staroj ozljedi tetive, niti o istoj nozi.

– Ne, nije riječ o odraznoj nozi, to je nova ozljeda, jedna u nizu tzv. kompenzatornih ozljeda koje su posljedica one prve. No, nije tu riječ ni o kakvoj ozbiljnoj ozljedi. Najveći problem u Rimu bilo mi je to što nisam završila program treninga i nisam odradila one specifične treninge koji najviše doprinose samom skakanju. Tako na početku natjecanja opće nisam imala pravi osjećaj i prvi skokovi nisu mi davali naznake da ću preskočiti ni 190 cm, a kamo li nešto više. No, Bojan mi je svojim savjetima nekako uspio posložiti tehniku i podići me u skakačkom smislu.

No, ono što je bilo izrazito vidljivo jest to da nisi „zaboravila“ natjecati se.

– Uvijek kad dođem na skakalište čini mi se kao da sam jučer zadnji put skakala. Na skakalištu se, uistinu, osjećam k’o doma! Najvažnije mi je bilo konačno krenuti u sezonu, psihološki mi to puno znači i sad sam puno opuštenija. Naročito kad vidim koliko je tu još prostora za napredak. Moram samo ostati strpljiva. Prioritet je, ponavljam popuniti praznine u treningu.

Možemo li onda, uz sve ovo što si rekla, zaključiti da je tih 197 cm u Rimu bilo iznad tvojih trenutačnih mogućnosti?

– To je bilo…. tu negdje. Uvijek kad idem na natjecanje imam visoke ciljeve. Na treningu sam preskočila 195 cm, ali samo jednom jer nije ni bilo puno prilike za skakačke treninge. Uglavnom sam skakala na 190 cm. Pomislila sam, tako, „’Ajmo u Rimu skočiti malo više od tih 195!“ i upravo to se, eto, dogodilo. Ona tri pokušaja na dva metra bila su mi jako dobar trening jer toliko doma na treningu ne skačem. No, kako je sve počelo, tih 197 cm je uistinu bio jackpot. Jako sam zadovoljna, ali najviše onom borbom na skakalištu. Bila sam uoči natjecanja uzbuđena i emotivno prazna, veliki je sve to emotivni cirkus za mene. Mislila sam, zato, da nemam zalihe za takvu borbenost i to me iznenadilo. Rim je za mene bio svojevrsno probijanje leda na više razina. Donio mi je odgovore na pitanja „mogu li?“, „kako ću se osjećati kad se probudim nakon natjecanja?“ itd.

Rim ti je donio mnogo toga dobroga, pa tako i normu za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.

– To mi je jedna briga manje. Nisam se, dakako, bojala da tu normu neću skočiti, ali lijepo je to odmah riješiti.

Mnoge je iznenadio skok Ruth Beitie preko dva metra. Kakvu poruku nam šalje 36-godišnja visašica kad preskoči dva metra?

– Mene to nije iznenadilo. Ruth nikad nije imala ozbiljnijih ozljeda i ona je stalno u kontinuitetu. Ona uvijek može skočiti dva metra. I ja sam, kad sam bila u onom svojem nizu, u svakom trenutku mogla skočiti dva metra ili više. Samo zato što sam imala kontinuitet natjecanja ljeto – zima – ljeto – zima i tih mi je dva metra bio nekakav prosjek koji sam uvijek mogla skočiti. Tako je i s Ruth. Za skakačicu u vis koja je zdrava ne bi trebao biti problem skakati do 40. godine.

Zapravo se ovdje očekivao tvoj odgovor „Da, i ja ću s 36 godina skakati preko dva metra“.

– Ne znam što me čeka u budućnosti, ali ništa ne isključujem. Ako mi se u nekom trenutku karijere ukaže prilika da zasnujem obitelj, prioriteti će se tada zasigurno promijeniti. Možda ću, poput Ane Čičerove, napraviti pauzu, imati dijete, pa se nakon toga vratiti na skakalište, a možda će to biti i konačni kraj moje karijere. Ne znam što će biti, sve je u Božjim rukama. Nadam se samo da ću kad dođe vrijeme znati prepoznati taj trenutak i napraviti ono što je za mene najbolje.

Zašto se posljednjih godina tako rijetko skače preko dva metra? Valjda ne samo zato što tebe uglavnom nema na skakalištu?

– Sigurno nije zato. To se mijenja od generacije do generacije skakačica. Sjećam se one sezone kad sam prvi put preskočila dva metra, na mitingu u Rimu nas je tada sedam skočilo preko 197 cm! Bile su to zlatne godine skoka u vis i bez preskočena 203 cm nije se moglo do medalje. Obrazac ponašanja skakačkih rezultata je nepredvidiv, imali su i visaši taj pad rezultata tijekom niza godina.

Gdje se ti do kraja sezone vidiš kad je o samom rezultatu riječ: 201, 202, 203 cm…?

– Ako sam u ovom stanju u Rimu napadala dva metra, to bi trebalo značiti da ću tu visinu tijekom sezone skakati konstantno, da ću se ustaliti na njoj i da ću ove godine imati više skokova preko dva metra nego lani. A skokom preko 200 cm si uvijek blizu medalji na velikim natjecanjima.

Prošle godine si nakon Hanžekovićevog memorijala rekla da bi željela opet napadati svjetski rekord na Mladosti. Stoji li ta želja i dalje?

– Moja želja za napadom na svjetski rekord je konstantna! Na Mladosti ili bilo gdje drugdje. To bi, naime, značilo da sam zdrava i potpuno spremna za velike rezultate. Vjerujem da ću opet biti u toj poziciji, no već i zbog ovoga što sad imam sam zahvalna Bogu. Dočekala sam prigodu opet skakati.