Nema prečice do vrha

Nema prečice do vrha

Dugo sam sanjala izlazak na skakalište bez ‘kamena u cipeli’… Ili, u mom slučaju, bez boli u Ahilovoj tetivi. Toliko me okupirala ta pomisao da sam smetnula s uma kako je to tek prva stepenica na stubištu zvanom povratak. I gledam sada tu skalinadu ispred mene, strma je kao i svi truda vrijedni usponi… Da nije tako, sportski ‘krov svijeta’ bi bila tek trivijalna titula. Hoću li li ga još jednom dodirnuti, ne znam. Srce je željno, ali obećanja ne dajem. Takva odvažnost mi nije dana.

Mogu se, doduše, poigrati činjenicama pa ponuditi moguće zaključke… Kažem tek ‘moguće’, jer me život već previše puta odveo u neočekivanom smjeru. I na tome sam zahvalna. Zamislite put na kojem znamo svaku postaju! Vjerojatno bismo ostali na razini petogodišnjaka koji samo znaju reći: „Daj!“

Dakle, nakon polovično odrađenih treninga zimus, zaplovili smo punim jedrima u proljetne pripreme. Kao i svake dosad, bremenite i neizvjesne, ipak su se pokazale uspješnima i postavile dobar temelj za budućnost. Upravo mi je taj temelj nedostajao, sigurna baza odakle mogu opet početi graditi svoju ‘kućicu iz snova’. Unatoč velikim naporima ostala sam zdrava i dočekala natjecateljsku sezonu. I sada dolazi na red nešto sasvim drugo – pretočiti sve ono što sam odradila na treningu u skok. E, to su već malo finiji radovi i zahtijevaju strpljenje. Moram priznati da mi je nakon toliko iščekivanja malo usfalilo strpljenja. Ali, prečice nema i moram se pokoriti pravilima igre. Doduše, imam sklonost ‘zadramiti’ s vremena na vrijeme (pa i češće!) kad stvari ne krenu kako sam zamislila. I svaki put se pokajem zbog oholosti, jer jedino dragi Bog zna koji su putevi za nas najbolji. Njegova jedinica vremena nema veze s našom. U međuvremenu nas odgaja, pa i kad idemo onim dužim i težim putem. Zapravo – posebno kad idemo tim putem.

Dva natjecanja za redom ispoljavam jako malo. To me muči, naravno, s one subjektivne i ‘zašto-sad-kad-sam-zdrava-odmah-ne-skačem-205’ strane. Objektivno, za sve postoji opravdan razlog. U Bühlu poremećaj u tehnici, u Sollentuni prehladno i za piti kavu na štekatu, a kamo li za skakati… Naravno da bih voljela odmah biti ona stara, koja i na 8 stupnjeva i po kiši može skočiti 2 metra, ali je li to realno očekivati nakon toliko vremena ‘hoćeš-nećeš’ treninga i ‘stisni-zube-i-skači’ natjecanja? Teško. Ako opet mogu trznuti 65 kg, ne znači da sam automatski opet na vrhu. Skok u vis je suptilan, ne trpi kompenzacije. Stopalo, koljeno, kuk, sve ima svoj položaj i svrhu u zaletu, a oni još uvijek vode svatko svoju politiku. Upornim vježbanjem i skakanjem ću ih, nadam se, uspjeti staviti sve u istu stranku, ali do tada moram biti spremna na sve turbulencije.

Ovo što se događa je i za mene potpuno novo i zato učim. Najvažnija je, ipak, je lekcija poniznosti. Jer, zahvala Bogu lako ide preko usana nakon skoka preko 2 metra. Sjetila sam se tih mudrih riječi mojeg duhovnika nakon natjecanja u Sollentuni… Teško je staviti pod noge svoj ponos i ego, nasmijati se publici i reći: „Idemo dalje!“ Vjerujem da sam vođena puno mudrijom rukom nego što su to moji kratkovidni dometi. Jednom ću jasno znati zašto. Ali, sada nije vrijeme za pitanja, već za strpljivost. Da bih onoj nemirnoj djevojčici u sebi mogla reći: „Hvala na razumijevanju!“