Dozvola za život

Dozvola za život

Nikad joj nije bilo svejedno. Znala bi kazati da je nije briga, ali smo oboje znali da to nije istina. Pogađao bi  je  lošiji rezultat, a kamoli kiks, a ljudi ka ljudi u prolazu bi dobacili, „a zašto nisi“, „a kad ćeš“, „opet si“. 

Znaš naš svit, lakše je kazat ženi, majci, sestri, one su mekše, pristupačnije…I mada bi  možda tek dvoje na potezu od Omiške do Pazara i natrag dobacilo nešto, njoj  se činilo da je cijeli svit prezire i omalovažava.

Tražila je savršenstvo iz godine u godinu iz natjecanja u natjecanje.  Podredila je sve da mirno može do peškarije i natrag, tražila je „dozvolu za život“.
Onda joj je Tia iz niotkuda uzela zlatnu medalju u Pekingu, a Ariana pola milijuna u Bruxelesu.
Stali ste na njenu stranu  bijesni na Belgijanku koja se narušila letvice do 205, a onda „lucky punch“ .  Bilo vam je „ža ka pasu“ zbog  izgubljene love na zadnjoj stepenici Zlatne lige. Je li moguće da se još negdje igra čisto, da nema dogovora, da nema postotka?  S druge strane sjetili ste se asa iz fizike kojeg ste popili mada ste se satrali od učenja, i gubitka posla iako ste ga dobro radili, spoznali šta znači biti jamac  kad se „prijatelj“ zaduži u banci…

Nakon toga lanjski zlatni Berlin i ovozimska sunčana Doha.
Ljeto 2010. kao da nije ni započelo, studen oko srca, koprcanje oko 2 m i iskrena ispovijest pred Barcelonu; „idem iako sam svjesna da sam ranjiva“.  Vratila se ozarena s pogledom u dolinu. Prihvatili ste njene pobjede i kad rezultat nije bio „ua“. Dopustivši joj da ne bude savršena otškrinili ste joj vrata savršenosti ; nedjeljne večeri na Poljudu.  Hvala vam.

I nemojte joj zamjeriti kada vam koji put ne uzvrati osmjehom, kad u žurbi prođe. Ne očekujte da uvijek parkira propisno, da joj ne izleti beštima, da ne stisne gas, jer ona je samo vi ; Splićanka, Dalmatinka…