Blanka govorila na seminaru “Sport je više od zabave”

Blanka govorila na seminaru “Sport je više od zabave”

Blanka Vlašić sudjelovala je na seminaru „Sport je više od zabave“ u Rimu. Seminar je organiziralo Europsko sveučilište iz Rima u suradnji s vatikanskim Papinskim laičkim vijećem.

Na seminaru su, osim Blanke, govorili Alessandro Campagna, Vincenzo Cantatore, Ilario di Buò, Alessia Lucchini, Daniele Masala, Annalisa Minetti, Aldo Montano, Luca Pancalli, Abdon Pamich, Lorenzo Porzio, Santo Rullo, Nikolaus von Rupp, Vincenzo Mangiacapre i Massimo Tammaro.

Evo što je u Rimu govorila dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis: 

„Odrasla sam u sportskoj obitelji. I mama i tata su se u mladosti bavili sportom, a upoznali su se na fakultetu gdje su završili za profesore tjelesnog odgoja. Mogu slobodno reći da je moj životni put bio ‘u grubo’ definiran dok sam još bila u majčinoj utrobi.

Tati nisu promakle moje iznimne motoričke sposobnosti i prije nego sam prohodala. Naime, puzala sam iznimnom brzinom. Vrlo brzo su se naše zajedničke slobodne aktivnosti svele na provođenje vremena u raznim sportskim igrama i vježbicama, najčešće na igralištu ispred škole, gdje sam kroz igru ‘brusila’ koordinacijske pokrete, učila osnovne gimnastičke elemente, te usavršila baratanje loptama svih veličina. Kao što rekoh – kroz igru… Ali i izazov. Jer, tata je znao kako me motivirati i zadržati koncentraciju koju dijete od nekoliko godina teško može održati duže od pola sata. Budući da je i sam bio sportaš, znao je koje sve karakteristike mora imati budući profesionalac. A one obuhvaćaju puno više od fizičkih sposobnosti. Psihološki napori vrhunskog sportaša su možda i teži nego oni tjelesni. Jedino fino uštimana sinkronizacija tijela, uma i duha može polučiti pozitivan rezultat. Tata je primijetio kako meni nije bilo dovoljno biti samo sudionik u igri, dapače. Željela sam uvijek pobjeđivati. Taj natjecateljski duh je često puta doveo u kušnju prijateljstva iz ranog djetinjstva jer se nitko nije volio igrati s onom koja svaku igru pretvori u nadmetanje. To svakako nije osobina koju treba zadržati, ali je nešto što je, usmjereno na pravilan način, i te kako poželjno posjedovati u rasteru budućeg sportaša. Jednako tako sam vrlo dobro reagirala na izazove. Nema te bezvoljnosti koja ne bi bila odmah probuđena kad bi se na tapeti našao sladoled kao nagrada. Ili, pak, kad bi tata odglumio sumnju u neki moj pothvat, tada bi najčešće padali rekordi baš u inat.

Sada kada vraćam film, vidim kako me on vodio pažljivo i promišljeno, a da nisam bila ni svjesna insceniranosti nekih situacija. Tata je osluškivao moje želje, ali nije htio prepustiti slučaju svaku moju odluku, jer kao dijete ne možeš uvijek jasno razlučiti što je najbolje za tebe. Jako je tanka ta linija koju roditelj mora pronaći da bi usmjerio svoje dijete na pravi put, a u isto vrijeme mu dao slobodu odlučivanja, jer je u meni bio veliki revolt prema svemu onome što mi je nametnuto. Najbolji primjer za to je trenutak kada smo trebali odlučiti hoće li skok u vis biti nešto čega ću se ozbiljnije uhvatiti… Sjećam se da mi je tata detaljno izložio svaki ‘pro’ i ‘contra’, tek diskretno naginjući odbojci kao kolektivnom sportu u kojem ću lakše uspjeti budući da atletika nije uopće bila popularna u Hrvatskoj u to vrijeme. Da i ne govorim o gotovo nikakvim uvjetima za treniranje. Dva su razloga zbog kojih sam odabrala skok u vis: prvi jer sam u tome bila najbolja među svojim vršnjacima, pa i starije djece, a drugi jer atletika tati, očito, nije bila prvi izbor. Kasnije mi je priznao kako se poslužio ‘obrnutom psihologijom’, ali tada već to nije bilo važno. Znala sam duboko u sebi da smo donijeli pravu odluku.

Vidite, odabir sporta kao životnog poziva nije ni malo lagan put, budući da treba započeti jako rano. Sportaš se cijelim svojim bićem, tjelesno i psihološki, mora adaptirati disciplini koju je odabrao. A to nije proces od četiri (ili koju više) godine školovanja. To je adaptacija koja za mene traje još i danas. Da sam bila prepuštena samoj sebi možda bih i došla do jednakih odluka, ali bi one bile donesene prekasno. Nekome tko nije sa mnom dijelio svakodnevicu i osluškivao svaki moj udah, promakle bi moje skrivene ambicije i želje. Ali tata je bio tu kad sam ustajala i kad sam išla spavati, on je znao i njemu sam dala da to prepozna. U tom međusobnom povjerenju je sazrijevao možda najkompleksniji odnos koji ću ikad imati u životu. Kad bih vam krenula pričati o svim trzavicama koje su mu prijetile, pogotovo za vrijeme mog puberteta, vjerojatno bi ovo izlaganje potrajalo do navečer. Da, često puta sam se gubila, ali tata je znao pomiriti ulogu roditelja i trenera u ključnim trenucima.

Dobro, ako nastavim ovoliko o tati, mama bi se mogla osjetiti zapostavljenom, a njena uloga je i-te-kako značajna u cijeloj ovoj priči. Naime, ona je bila moje utočište. Njoj sam uvijek mogla povjeriti sve svoje tajne i tjeskobe. Ona je uvijek razumjela. No, njezino razumijevanje nije bilo takvo da me odvlači s mog puta. Dapače, budući da je i sama živjela sport, znala je pružiti utjehu bez da me oslobodi odgovornosti. Naviku o svakodnevnim treninzima sam morala steći jako rano, a to je bio onaj dio ‘igre’ koji mi se nije uvijek sviđao. Zato su mama i tata često preuzimali uloge ‘dobrog i zločestog policajca’, ali uvijek u dosluhu (sada to jasno vidim) jer nije bilo situacije o kojoj se ne bi međusobno konzultirali. Za mene nije ni bilo vrijeme da shvatim uhodanost tog sistema, kao što to danas shvaćam i iznimno cijenim.

Kad su došle prve pobjede, više nije bilo dileme između treninga i dječjih rođendana subotom u pet. Sada sam i ja potpuno osvijestila svoje želje. Uživala sam u svakom natjecanju i osjećaju koje donosi činjenica da sam danas bila bolja od drugih. To me nosilo, motiviralo i bilo dovoljno da ‘zagrizem’ još jače. Naravno, što sam se više penjala, staza je postajala sve strmija. Sport je tražio sve više odricanja kojih nisam bila svjesna na samom početku. Ali svijest o njima je doša u vrijeme kad sam ih mogla prihvatiti. Iako ne bez patnje. Nipošto ne bez patnje! Rekla bih da je moje najteže razdoblje formiranja iz amatera u profesionalnog sportaša bilo ono kad sam se s 19 godina odselila od svojih i shvatila da sve što radim i ne radim je na moju vlastitu štetu ili korist. Trebale su mi tri godine da se samodiscipliniram i počnem živjeti sport 24 sata na dan. Naime, tu nema radnog dana od 9-17, ili ga živiš stalno ili nemaš šanse opstati. Reći ću vam banalan primjer… Nikad se nezagrijana nisam zatrčala za autobusom (iako bih ga objektivno mogla uhvatiti), da ne bih slučajno u nesmotrenosti povrijedila neki mišić. To je jednostavno način razmišljanja, automatski sklop misli koje su bile usmjerene samo ka jednom cilju – biti najbolja na svijetu. Tako sam odgajana. Dok još nisam znala podijeliti dva dvoznamenkasta broja, tata mi je govorio kako ću jednog dana biti prvakinja svijeta. I to nije držao samo unutar naša četiri zida. Mnogi su mislili da fantazira, ali meni je s vremenom to postalo nešto što samo treba dočekati.

Naša obitelj s vremenom širila. Imam tri brata od kojih najmlađi ima 17 godina. Osim Luke, svi smo u sportu. Marin je, nakon kratke košarkaške karijere, krenuo tatinim stopama i postao trener za kondicijsku pripremu sportaša, dok je Nikola već prvotimac najboljeg splitskog nogometnog kluba, Hajduka. Luka studira fizioterapiju. Veliki je blagoslov odrasti u mnogobrojnoj obitelji. Tek sada, s odmakom, vidim i cijenim sve ono što su mama i tata činili da nama ne bi ništa nedostajalo. No, moram priznati da je naše zajedništvo zadobilo puno dublju dimenziju tek onda kada smo dopustili Gospodinu da postane dio naše svakodnevice…

Moja braća i ja primili smo sve sakramente, ali tata i mama nisu bili vjenčani u crkvi sve donedavno. Živjeli smo vjeru iz tradicije, a nakon krizme čak ni to. Kao i svaka obitelj, imali smo dobra i lošija razdoblja, uvijek nekako uspijevajući ostati glavom iznad površine. No, bez čvrstog oslonca u Gospodinu, često smo prosuđivali iz svoje vlastite perspektive, što nas je često dovodilo u razne razmirice i čak otuđivanja. Jedna od tih situacija je bila kada sam, nakon ozljede i operacije skočnog zgloba, imala velikih poteškoća s oporavkom i povratkom na skakalište. Udaljena od života na koji sam navikla, počela sam se sve više zatvarati u sebe. Osjećala sam se poraženom u svakom pogledu, nisam imala volje za druženja s obitelji i prijateljima, dapače odgurivala sam ih od sebe radije ostajući u svom stanu i daleko od pogleda… Nisam se snašla u situaciji u kojoj više nisam bila Blanka koja skače i pobjeđuje. Izgubila sam svoj identitet i odjednom sam se nalazila u pustoj čekaonici gdje samo čekam da netko prozove moje ime pa da mogu ponovno biti ono što sam bila. Nisam ni bila svjesna kakav poziv zapravo očekujem, a to je bio onaj koji mijenja život iz temelja i nema veze s onim što jesmo po zvanju, već s onim što jesmo rođenjem.

U to vrijeme sam bila u nekakvoj razmirici s najstarijim bratom Marinom. Prestali smo biti bliski kao prije i nisam znala što se događa u njegovom životu. Znala sam da je i on, nakon operacije zgloba (posljedica iz njegovih košarkaških dana) imao velikih problema sa zdravljem, ali nisam znala da je počeo ići na misu. Zato sam ostala nemalo iznenađena kada mi je jednog dana prišao i rekao da moli za mene. Ostala sam u čudu, to nije bio Marin kakvog sam poznavala. Počeo mi je pričati o Bogu, obraćenju, putu na koji na Isus poziva. Isprve sam postavila veliki zid ispred sebe, ali Duh Sveti je bio na djelu, a tu svi zidovi padaju kao kule od karata. Nikada neću zaboraviti taj milosni trenutak. Suze su krenule same od sebe i meni je odjednom bilo sve jasno. Kao da sam cijeli život bila odgajana u vjeri, sve ono o čemu nikad nisam razmišljala – odjednom sam znala. Isus je zauzeo mjesto u mojoj duši koje mu oduvijek pripada, kao puzla koja nedostaje. Tu večer sam zaspala mirna, sjećam se da sam promislila: što god bilo, skakala opet ili ne, Gospodin je sa mnom i nemam se čega bojati.

Počela sam redovito ići na Svetu misu, ispovijedati se i pričešćivati. To je bio toliko jak val da je cijela moja obitelj bila zahvaćena. Zahvaljujući milosti koju je primio Marin, a potom i ja, moji roditelji su počeli razmišljati o crkvenom vjenčanju koje se i dogodilo nekoliko mjeseci poslije. Poznavajući mog tatu koji nikad nije išao u crkvu osim kad je morao (vjenčanja i sprovodi), ne treba mi nikakvo drugo čudo do li ovog kada je, uzbuđen kao malo dijete, nakon što je primio sakrament pričesti i krizme, pred Bogom izmijenio zavjete s mojom mamom. To će zauvijek ostati najljepše vjenčanje na kojem sam ikada bila. Da ste mi prije tri godine rekli da će se jednog dana na misi pričestiti svi članovi moje obitelji, rekla bih da fantazirate. A ipak, Gospodinu je sve moguće.

Nismo dovoljno jaki da se oslanjamo sami na sebe, iako današnji svijet promiče takav način razmišljanja, proglašavajući sve ostalo slabošću. Naučeni smo skrivati svoje mane pod maskama ‘jakosti i samouvjerenosti’, a to je sve dim koji se rasprši s prvom poteškoćom. Tek kad se okrenemo pogled ka Isusu, pronalazimo smisao svojih križeva od kojih toliko uporno bježimo. Kao sportašica koja je pod povećalom javnosti, život uz spoznaju na besplatnost beskrajne Božje ljubavi i milosrđa je nemjerljivo lakši i potpuniji. To je, zapravo, povratak doma.

Tužna sam kad primijetim koliko je važnost obitelji danas u opadanju. Tužna sam jer znam koliko je lijepo biti okružen ljudima koji te vole i podržavaju, u zajednici koja je vrhunac ljubavi među ljudima. Počeli smo olako shvaćati odgovornost roditeljstva, a to je točka od koje sve polazi. Svoju djecu uskraćujemo već na samom početku, ne dajemo im šansu…

Svjesna sam blagoslova kojeg imam u svojim roditeljima. Ne, oni nisu savršeni, kao ni jedno ljudsko biće, ali su voljni. A Bog od nas trži upravo to. Našu volju, naše DA. Isus nas ne rješava životnih neprilika, On nas uči kako se nositi s njima. I zato je ovo moje svjedočanstvo nepotpuno ako vam pričam samo o načinima kako je jedna obitelj Vlašić iznjedrila svjetsku prvakinju. Ono je nepotpuno zato što biti prvi na svijetu nije garancija onog konačnog uspjeha kojem svi težimo. Tek obitelj koja živo zajedništvo s Gospodinom je potpuna i ona koja odgaja svjetske prvake u Božjim očima.“